Truman potpisuje Sjevernoatlantski ugovor – Wikipedia Photo

Sjevernoatlantskim ugovorom podržavaju se individualna prava država potpisnica, kao i njihove međunarodne obaveze u skladu sa Poveljom UN. Svaka država potpisnica Ugovora obavezuje se da će dijeliti rizike i obaveze, kao i prava kolektivne bezbjednosti, ali se isto tako obavezuje da neće preuzimati međunarodne obaveze koje mogu biti u sukobu sa ovim ugovorom.

Sjevernoatlantski ugovor izričito potvrđuje pravo na individualnu ili kolektivnu samoodbranu, utemeljeno u članu 51. Povelje UN. Ključni dio Sjevernoatlantskog ugovora čini član 5. kojim se utvrđuje da će u slučaju oružanog napada na jednu ili više država potpisnica Ugovora, sve ostale njene članice pomoći državu ili države potpisnice koje su napadnute, koristeći pravo na individualnu ili kolektivnu odbranu. Ta pomoć bi se sastojala u hitnom preduzimanju akcije za koju budu smatrale da
je potrebna, ukljuèujući i upotrebu oružane sile. Osim toga, takav oružani napad i mjere preduzete kao njegova posljedica, trebalo bi da odmah budu iznijete pred Savjet bezbjednosti UN.

Prvi i jedini put, Alijansa je aktivirala član 5. Sjevernoatlantske povelje, 12. septembra 2001. godine, kao odgovor na terorističke napade u SAD od prethodnog dana.

Mellon Auditorium, Washington, D. C, mjesto gdje je potpisan Sjevernoatlantski ugovor – Wikipedia Photo

Drugim članovima Ugovora, između ostalog, utvrđuju se obaveze država potpisnica u vezi sa odbranom i bezbjednošću, a prije svega, potreba održavanja i razvoja individualnih i zajedničkih odbrambenih sposobnosti. Ni jedna od obaveza iz Sjevernoatlantskog ugovora ne mijenja prava ili obaveze država potpisnica koje proističu iz Povelje UN. Svaka država se, takođe, obavezuje da će doprinositi razvoju miroljubivih i prijateljskih međunarodnih odnosa, na razne načine, uključujući
„jačanje njihovih slobodnih institucija, „osiguravanje boljeg razumijevanja principa na kojima se ove institucije zasnivaju i „unapređivanje uslova stabilnosti i napretka.

Ugovor obavezuje države potpisnice na nastojanje da otklone sve sukobe u svojoj međunarodnoj ekonomskoj politici i na podsticanje ekonomske saradnje između njih.

Sjevernoatlantski ugovor predviđa i mogućnost proširenja Alijanse, utvrđujući da države potpisnice mogu putem „jednoglasno postignutog sporazuma, pozvati da Ugovoru pristupi svaka evropska država koja je u stanju da pomogne unapređivanju načela tog Ugovora i doprinese bezbjednosti u području sjevernog Atlantika.

(tekst je preuzet sa sajta www.nato-montenegro.me)